OŠTARIJE POVODOM 100 GODINA DVD-A

       DVD-a Oštarije je 2002. godine proslavili 100. godišnjicu osnivanja društva. Poslije jutarnje budnice i postrojavanja na svetoj misi posvećena je nova zastava DVD-a dar kuma zastave g. Antona Pribanića i unikatni kip sv. Florijana koji je sačuvao i poklonio g. Josip Franjković. Na svečanoj skupštini su dobivena i uručena priznanja najzaslužnijim članovima i potpisana povelja o prijateljstvu s DVD-om Salinovec.

Uredništvo:
Ivan Mihaljević – Barak
Biserka Cazin
Željko Rendulić
Hrvoje Salopek
Anton Luketić
Nikola Gračanin
Sanja Vulić
Anton Božičević

Urednik:
Nikola Gračanin, prof.

Recenzent:
Zdravko Stipetić, prof.
Ivan Mihaljević – Barak

Lektor:
Anton Božičević, ing. & web design

Izdavač:
DVD Oštarije

SADRŽAJ:
Riječ urednika: Nikola Gračanin, prof.
Zemljopis Oštarija: Željko Rendulić, prof.
Društveni život DVD-a Oštarije: Juraj Lončarić, Anton Božičević, inž.
Školstvo: Biserka Cazin
Sakralni objekti: Vlč. Anton Luketić
Mrežnica – život Oštarija: Dr. Mirna Pavešić i Dragutin Hirc
Migracije Oštaraca: Hrvoje Salopek
Oštarska čakavica: Sanja Vulić, mr. sc. i Ivan Mihaljević – Barak

Riječ urednika

Gotovo svi veliki gradovi današnjice imaju dugu povijest, ali i mala mjesta nekada su bila povijesno velika. Naše Oštarije sa svojom okolicom imaju dugu povijest zbivanja i življenja. Zaštićena šumovitom Kapelom prema moru i brdima prema kopnu, Modruško-ogulinska udolina oduvijek je bila nastanjena.
Gradnjom monumentalne katedrale duge 57,5 m Frankopani su očito Oštarijama namijenili za povijest značajnu ulogu, ali i život. Prodori Turaka promijenili su te namjere i danas imamo samo povijesne svjedoke koji nam govore o lošim vremenima. Nesretni ratovi stvarali su od Oštaraca junake, ali i uzimali svoj krvavi danak. Iseljavanja zbog ratnih ili ekonomskih prilika odvodila su Oštarce diljem svijeta, od Slankamena, Subotice, Pećuha, Gradišća, Amerike, Istre, Zagreba, Rijeke, Njemačke, Francuske, Australije, Novog Zelanda, Argentine i tko zna gdje.
Isušivanjem korita Mrežnice kao da se ugasio život, a samo mostovi ostadoše na straži. Spominjanje obljetnice 100 godina DVD-a potaklo me da iniciram i prikupim materijale za ovu knjigu. Sa veseljem i posebnim zadovoljstvom prikupljao sam materijale kako od ustanova, kao što je Hrvatski državni arhiv, Sveučilišna biblioteka, Vatrogasna zajednica, tako i posjećujući sajmove, antikvarijate, biblioteke sa starim knjigama itd.
Naravno najviše fotografija kao i zapise i sjećanja dobio sam od samih Oštaraca koji su zdušno i s veseljem prihvatili moj pouiv i pomogli. Zato se posebno zahvaljujem gosp. Juraju Lončariću, dugogodišnjem članu DVD-a, Kruni Kosteliću, Borenu Rašpici, Krsti Duiću, Milanu Ivčeviću, koji su mi na uvid stavili svoje privatne zbirke. Također se posebno zahvaljujem autorima tekstova gosp. Željku Renduliću prof., gosp. Juraju Lončariću, gospođi Sanji Vulić mr. iz HAZU, gosp. Hrvoju Salopeku iz Matice Iseljenika, gospođi dr. Mirni Pavešić – Galešec, vlč. Antonu Luketiću, gospođi Biserki Cazin te našem neumornom Ivanu Mihaljeviću – Baraku.
Ovu prigodu nastojim iskoristiti da se osim DVD-a progovori i više o samim Oštarijama. Pored poglavlja o DVD-u, želja mi je uvrstiti još i posebnosti Oštarija kao što je: zemljopis, povijest, kultura i društveni život Oštarija, školstvo, kulturno-povijesni spomenici, oštarski govor i čakavsko narječje te iseljavanje iz Oštarija. Time bismo se približili izradi monografije Oštarija, iako to zbog kratkoće vremena ovom prigodom ne možemo učiniti.
Pristup knjizi je populistički kako bi što više Oštaraca u njoj našlo sebe i svoje pretke te još bolje čuvali svoju čakavštinu i svoju povijest.

Nikola Gračanin, prof. vrh

Zemljopisni položaj Oštarija

Oštarije je naselje koje se nalazi na krajnjem jugozapadu Peripanonske Hrvatske. To je prijelazno područje prema Gorskoj Hrvatskoj od iste odvojena planinskim lancima Velike i Male Kapele.
To gorsko uzvišenje odvajaju prostor Oštarija na sjeverozapadu od Gorskog kotara, na jugozapadu od Like, a na sjeveroistoku je otvoren prema ostalom djelu sjeverozapadne Hrvatske. Gorski lanci Velike i Male Kapele su dio Dinarida koji se pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku odvajajući Panonski prostor Hrvatske od Jadranskog primorja.
Peripanonski prostor je prijelazno područje od Panonske prema Gorskoj Hrvatskoj. To je plitki prekriveni krš koji podno Kapele završava Ogulinsko-plaščanskom udolinom.
Ova udolina nije u potpunosti jedinstvena. Sastoji se od nekoliko krških polja, kao što su Ogulinsko-oštarijsko, Carevo polje, Zagorska udolina te preko Modruškog brežuljkastog kraja završava Plaščanskim poljem.
Na sjeverozapadu te udoline izdvaja se Ogulinsko-oštarijsko polje te udolina Zagorje. Oštarijsko polje leži na nadmorskoj visini između 310 m (Ponori) i 322 m (crkva).
Od Ogulinskog polja i Zagorske udoline odvojeno je Stabarnicom (372 m), Kaševarima i neznatnim uzvišjem u Galgama. Na sjeveru i sjeveroistoku uzdiže se Krpel (Bogdanov vrh 511 m, Mali Gračac 410 m, Skradnik 411 m). Viničica (420 m), Siča (354 m) i Crkveno brdo (343 m) su uzvišenja i granica na jugu i jugoistoku, a na zapadnoj strani Oštarijskog polja je Veljun (Kolić vrh 615 m)...

Željko Rendulić, prof. vrh

DVD Oštarije jučer, danas i sutra

U svom pismu dostavljenom ovom društvu gospodin Frano Plivelić navodi, da je vatrogasno društvo Oštarije tada ogranak DVD Ogulin osnovano 20. kolovoza 1902. godine sa svrhom zaštite imovine od požara i drugih nepogoda. Inicijativu za osnovanje vatrogasnog društva uz gospodina Plivelića bili su Jure Gračanin (Glažar), Mate Gračanin (Glažar) i Bakranin, te okupili oko 15 članova, ali nema podataka za prvog predsjednika i zapovjednika.
Društvo je djelovalo pod vodstvom gospodina Franje Plivelića, a njegovim odlaskom iz Oštarija vođenje društva preuzeli su trgovci Stjepan Banić i Ivan Božičević. Ova dva posljednja voditelja društva bila su u suprotnim strankama i svatko je navlačio društvo na svoju stranu što je negativno djelovalo na rad društva.
Za vrijeme 2. sv. rata tj. od 1940. do 1946. god. društvo nije radilo, ali je postojeća oprema bila sakrivena i sačuvana za nove naraštaje. Ovo možemo zahvaliti bivšem vatrogascu Juri Gračaninu – Glažaru.
Obnavljanjem vatrogasnog društva početkom mjeseca srpnja 1947. god. pod vodstvom nekoliko aktivnih mještana, društvo je osnovano sa 21 aktivnim članom i upravom. U upravu društva imenovani su predsjednik Milivoj Rašpica, tajnik Ivan Rahan, komandir Ivan Pribanić i blagajnik Krunoslav Duić.
U poznim godinama 1962. godine, bivši predsjednik i osnivač DVD-a Oštarije g. Franjo Plivelić napisao je tadašnjim članovima DVD-a Oštarije dirljivo pismo koje se čuva u DVD-u kao relikvija za buduće naraštaje. (vidi pismo: 1, 2, 3 i 4)
Veliki doprinos u razvoju vatrogastva sa učlanjenjem novim članovima iz pomlatka dao je nastavnik Ivan Cazin iz Mihaljević sela sa radom u osmogodišnjoj školi Oštarije, a kao vatrogasac i kasnije vatrogasni časnik zadužen u vatrogasnom društvu za rad sa školskom djecom i primanje u vatrogasnu organizaciju.
Po završetku Domovinskog rata i povratkom većine oštarskih vatrogasaca sa crte bojišnice zdušno smo krenuli u obnovu DVD-a. Zatečeno stanje vatrogasnih prostorija, opreme i samog članstva tražilo je promjene koje bi DVD Oštarije vratilo u prijašnju poziciju kada je ime našeg DVD-a zauzimalo značajnu ulogu u vatrogasnim krugovima. Neophodna je bila nabava opreme, vozila, uniformi, vraćanje i povećanje članstva te obuka novih kadrova.
Za uspješnu djelatnost vatrogasne organizacije morali su se osigurati financijski temelji koje smo pronašli u dobrovoljnom radu, potpori oštarskog stanovništva i čelništvu općine Josipdol. Svega u par godina je obnovljena vatrogasna cisterna, kupljeno je na obnovi i modernizaciji infrastrukture.
Danas (2002. god.) DVD Oštarije broji točno 270 članova. Od toga 4 vatrogasna časnika, 5 vatrogasnih dočasnika I. klase, 8 vatrogasnih dočasnika, 35 vatrogasaca i vatrogasaca I. klase, 48 članova vatrogasne mladeži i 17 članova tamburaške sekcije DVD-a.

Anton Božičević, inž. prom. vrh

O školstvu u Oštarijama

Prema Ljetopisu (Spomenici) škole koji se vodi od 1945. prva je škola osnovana u Oštarijama 1850. godine od strane njemačke vojne uprave kao podčasnička kola da se sposobni vojnici poduče u čitanju, pisanju i računanju. Moguće je da je škola postojala i prije jer je Dvorsko vijeće donijelo Naredbu o osnivanju škola u Tržiću, Plaškom, Modrušama i Oštarijama 1773. (prema Turističkom vodiču grada Ogulina).
Gradnja školske zgrade je započela 1875. god. Kao učitelj spominju se Pavao Mihaljević (službovao do 1896.) i Franjka Kolić. Bilo je 70 učenika u dva razreda. Prema podacima u knjizi Vjekoslava Kesnera: Oštarije na raskrižju putova, škola je dovršena 1911. god.
Početkom 20. stoljeća (oko 1902.) zapamćen je učitelj Franjo Plivelić na čiji je poticaj otvorena pučka čitaonica, osnovano tamburaško i vatrogasno društvo koje ove godine slavi svoju 100-tu godišnjicu. Nešto kasnije, a možda i u isto vrijeme bili su učitelji Miroslav Posavac (1904.), Anka Popović i Franjka Draženović, obje 1906.. Te godine škola je prerasla u trorazrednu, a 1920. (V. Kesner: Oštarije na raskrižju putova) u četverorazrednu. Postojala je i opetovnica.
Učitelji su tada bili S. Magdić (1925.), Ružica Badanjak (do 1926.) Marija Štajer (do 1926.) te Stjepan Banić, učitelj i ravnatelj ''Državne osnovne škole u Oštarijama'' do 1928. O tome govore zapisi školskog nadzornika Đure Momčilovića i Petra Ribara.

Biserka Cazin vrh

Sakralni objekti

Prvi spomen Oštarija nalazimo u modruškom urbaru iz 1486. god. koji je sastavljen po nalogu kneza Bernardina Frankopana, vlasnika modruškog vlastelinstva. Modruško vlastelinstvo obuhvaćalo je tada područje između Male Kapele i Kleka sve do Kupe (Moravice, Severin), a to je tek dio nekadašnje modruške županije.
Oštarije se u urbaru spominje kao Sv. Marija u Otočcu (''To su kmeti Sv. Marije u Otočci''), a naziv se odnosi na današnju župnu crkvu oko koje nastaje naselje koje se od 16. st. u ispravama naziva Oštarije. Smatra se da su Oštarije naziv dobile po vlastelinskoj krčmi ili oštariji (latin. Osteria) koja se nalazila u blizini crkve.
Godina gradnje crkve Blažene Djevice Marije nije točno poznata. Stariji pisci navodili su da je crkvu dao sagraditi knez Martin Frankopan oko 1450. god. Novije je mišljenje da je crkvu dao sagraditi Matrinov brat Stjepan Frankopan kojemu je 1449. god. prilikom diobe frankopanskih posjeda pripalo modruško vlastelinstvo.
Smatra se da je Stjepan Frankopan podigao veliku crkvu u gotičkom stilu jer je oko nje namjeravao sagraditi moderan grad. Ravnica oko novo izgrađene crkve i toka rijeke Mrežnice bila je povoljnija za izvođenje tog nauma od modruškog brda. Njegovima zauzimanjem papa Pio II svojom je darovnicom 1459. god. udijelio posebne oproste crkvi Blažene Djevice Marije od Čudesa.
U vrijeme svog nastanka crkva u Oštarijama bila je jedna od najvećih i najljepših gotičkih crkava u Hrvatskoj. Kao takva nalazi se i na tadašnjim kartama označena kao S. Maria. Crkva je podignuta u djelu tadašnjeg srednjovjekovnog naselja Otočec koje postoji i danas kao Otok Oštarijski ali su povijesna zbivanja dovela do podjele istog na dva naselja – Oštarije i Otok Oštarijski. Modruški urbar spominje još neka naselja sa ovog područja kao što su Polje (Carovo), Ivančići, Novaci i Dani.
Urbar spominje i špital, bolnicu i svratišta za siromahe, bolesnike i putnike. Pretpostavlja se da je na modruškom vlastelinstva postojala dva, jedan kod modruškog, a drugi u današnjem Čakovcu Oštarijskom...

vlč. Anton Luketić vrh

Mrežnica

Naš život poput rijeke, čije vode neprekidno teku, - kao što neprekidno teku dani, godine…
Posebno je moj životni put vezan uz rijeku: rođena sam u Oštarijama, u kući blizu Marmontova mosta – mosta preko Mrežnice; dobila ime po istarskoj Mirni (u spomen na mog pradjeda Istranina, Ivana Perića, oštarskog trgovca), školovala se u gradovima s rijekama, a i sada prelazim mostove preko Save kako bi došla u središte Zagreba. I zato sam doista počašćena, što mogu i ja svojim ''riječnim'' prilogom doprinijeti obljetnici našeg DVD-a, jer ipak ''voda vatru gasi''…
Mrežnica izvire podno Kapele, protječe zagorskom dolinom do naselja Sabljaci. Tu je pregrađena zbog gradnje akumulacijskog jezera potrebnog za rad hidroelektrane Gojak koja je 1958. godine puštena u pogon. Do tada tekla je Mrežnica i kroz Oštarije te ponirala kod Skradnika pod Krpelom. Danas o tome svjedoče tri oštarska mosta preko suhog korita obraslog korovom.
Čista i bistra voda Mrežnice, opskrbljivala je vodom Oštarce, ali i okolno stanovništvo, napajala je stoku, zalijevala vrtove. Snaga vode okretala je mlinska kola. Ribarilo se s obale, ali i iz čamaca, zvanih čuni. U vrućim ljetnim mjesecima, mladež se kupala podno brdašca Griča pa sve do Perićevog mlina.
No, proljetne i jesenske oborinske vode znale su toliko obogatiti do tada smirene vode Mrežnice, da su često prelazile i rubove njezinog korita te poplave nisu bile rijetka pojava. Stari mještani pamte posebno veliku poplavu 1939. godine, kada su se vode Mrežnice spojile s ogulinskom Dobrom, tak da je bio prekinut cestovni i željeznički promet prema Ogulinu...

Mirna Pavešić, dr. vrh

Migracije oštaraca

Migracije stanovnika Oštarija i okolice s posebnim osvrtom na iseljavanje u SAD početkom 20. stoljeć a Migracije stanovnika Oštarija i okolice s posebnim osvrtom na iseljavanje u SAD početkom 20. stoljeća
Ravničarski kraj unutar Ogulinsko-modruške udoline, okružen bregovima Veljunom, Viničicom i Krpelom, kojim teče rijeka Mrežnica, bio je već krajem srednjega vijeka dobro napučen razasutim, što većim što manjim, seoskim naseljima. O tome jasno svjedoči povijesni dokument Modruški urbar iz 1486. godine. Prodori turske vojske koji su, nakon hrvatskog poraza na Krbavskom polju 1493., postali sve pogibeljniji po starosjedilački puk tadašnje Modruške županije potaknut će masovno premještanje i iseljavanje lokalnog stanovništva. Tijekom 16. st. dio stanovništva privremeno napušta nezaštićene ravničarske krajeve s ciljem da se nakon prestanka turske pogibelji vrati na stara ognjišta. Ono se sklanja u obližnje, teže dostupne, šumske i bregovite predjele. Tamo će sagraditi privremene nastambe - zemunice ili drvenjare, a mnogi će stanoviti i u špiljama.
Dio stanovništva trajno napušta svoj zavičaj. Uglavnom organizirano seli u krajeve za koje se smatralo da su sigurni od turskih provala. Izbjeglice s područja Modruške županije uključuju se u dva glavna selidbena smjera kojima se kreću svi hrvatski prognanici iz krajeva južno od rijeke Kupe - to je tzv. sjeverni i zapadni selidbeni pravac. Sjeverni pravac vodi Hrvate preko Kupe u sjevernu Hrvatsku, južnu i istočnu Sloveniju, istočnu Austriju, zapadnu Mađarsku, južnu Slovačku i Češku (prema današnjoj međudržavnoj podjeli). Zapadni pak pravac usmjeren je prema odredištima u Istri, Kvarneru, jugozapadnoj Sloveniji, te u Italiju, točnije u sjeverno i srednje jadransko priobalje.
Nakon velikog poraza Turaka u bici kod Siska 1593. doći će do znatnog ublažavanja turskih vojnih pohoda te će uslijed toga iseljavanje našeg stanovništva biti sve rjeđe, da bi se sredinom 17. st. gotovo u potpunosti zaustavilo.
Povoljniji uvjeti života omogućit će privremeno sklonjenom stanovništvu povratak u plodnu ravnicu oko rijeke Mrežnice. Podno brijega Viničice oko zidina velebne, u turskim ratovima porušene, crkve Blažene Djevice Marije, mnogi će povratnici izgraditi nove domove. Privlačno naselje na raskrižju putova prema Karlovcu, Ogulinu i Senju, koje će dobiti naziv po svojim gostionicama Oštarijama, rast će ubrzano tijekom 17. st. Početkom 18. st. Oštarije će izrasti u najveće selo Ogulinsko-modruške udoline s neznatno manjim brojem stanovnika od regionalnog središta Ogulina.

Hrvoje Salopek vrh

Oštarska čakavica

Oštarski je govor jedan od rijetkih hrvatskih govora koji je već prije gotovo stotinu godina vrlo iscrpno dijalektološki opisan. Učinio je to vrijedni jezikoslovac Rudolf Strohal koji je, nakon terenskoga istraživanja, svoja zapažanja objavio 1910. godine u opširnoj raspravi pod naslovom Današnje oštarsko narječje.
Nakon kratkoga uvodnoga dijela, u kojemu je iznio osnovne povijesne podatke i geografski položaj mjesta, slijedi Strohalova jezična analiza glasova, tj. samoglasnika, uključujući i dvoglase, te suglasnika u oštarskom govoru, zatim naglasaka i naglasnoga sustava, pa oblika riječi, tj. padežnih oblika; glagolskih vremena, glagolskih vrsta i dr. Svojom je analizom obuhvatio i nepromjenjive vrste riječi kao što su prilozi, prijedlozi, veznici i usklici.
Ukratko, u tom su radu iscrpno opisani glasovi i oblici riječi u oštarskom govoru, pa su se, u desetljećima koja su slijedila, brojni dijalektolozi, jezikoslovci općenito i ini zainteresirani u svojim analizama različitoga tipa oslanjali na Strohalovo djelo. Taj rad, bez obzira na promjene koje će uslijediti u budućnosti, zauvijek će ostati trajnim dokazom o čakavskom ishodištu Oštaraca. Usto, što je ne manje zanimljivo, taj nam rad omogućuje brojne usporedbe s gradišćanskohrvatskim, posebice ikavsko-ekavskim čakavskim govorima, i pronalaženje brojnih srodnosti, ne samo leksičkih nego i strukturalnih.
Tako je npr. oštarski govor jedan od rijetkih čakavskih govora u kojemu se sačuvao palatalni glas r (koji se ostvaruje kao rj) u riječi muorje 'more'. Ista se realizacija može susresti u većini gradišćanskohrvatskih govora, a to onda podrazumijeva i brojne čakavske gradišćansko-hrvatske govore.
Oštarski je govor bio zanimljiv i Marinku Perušiću koji je također pohodio Oštarije, i to zaselak Mihaljevići, gdje mu je glavnim kazivačem bio poznati Oštarac Ive Mihaljević Barak. Perušić se za svoga posjeta Oštarijama isključivo usredotočio na prikupljanje leksika, tj. riječi, pa je tom prigodom prikupio oko 1300 riječi te 1993. objavio mali Rječnik čakavskoga narječja sela Mihaljevići kraj Oštarija.
Premda su u tom rječniku označeni naglasci, Perušićeve izgovorne odrednice nisu posve točne ni precizne, a također nije zabilježio ni oštarske dvoglase, niti ikakve informacije o gramatičkim obilježjima riječi. Usto i refleks jata nije uvijek točno zabilježen pa npr. bilježi dlito umjesto dleto / dlieto. Unatoč tomu, njegov je rječnik korisno djelo jer omogućuje vrlo zanimljive leksičke usporedbe. Naime, Perušić je nastojao zabilježiti riječi koje se ili donekle ili potpuno razlikuju od današnjega književnoga jezika i koje su što karakterističnije za oštarski govor.

Sanja Vulić, mr. sc. vrh